Intervju – Lada Obradović

lada

Lada Obradović glazbenica je s trenutnom adresom u Švicarskoj gdje studira na prestižnoj jazz akademiji u Bernu, a bori se i za ulazak u finale natjecanja bubnjarica Hit like a girl u Kaliforniji. Ona je jazz bubnjarica, kompozitorica, aranžerka, vođa i sideman sastava, a svoja je prva glazbena iskustva počela stjecati s 12 godina pohađanjem satova klavira. Nekoliko godina kasnije, s nepunih 17, po prvi puta se susrela s bubnjevima kao glazbenim instrumentom. Fasciniranost instrumentom od samog početka dovela ju je do odluke da svoj život posveti glazbi.

Ladin nas je glazbeni put toliko fascinirao da smo vas s ovom izuzetnom mladom damom instantno poželjeli upoznati. U razgovoru smo otkrili kako su bubnjevi postali njen životni poziv, po čemu se razlikuju jazz scene Berna i Graza te kako se našla u konkurenciji za prestižno natjecanje Hit like a girl…

Za početak te moramo upitati – tko je zapravo Lada Obradović?

Predstavljati se volim glazbenim radom pa vam ne mogu dati točan odgovor na ovo pitanje, ali ukratko, bubnjarica koja živi glazbu 24 sata dnevno. No prije svega ja sam vam “običan radnik” jer moji dani u pravilu traju 20 sati, od kojih je 95 posto vremena posvećeno glazbi, prije svega bubnjevima. Ujedno i netko tko je privilegiran jer svojim radom i trudom pokušava uspjeti u onome u čemu zaista uživa.

Jesi li se oduvijek željela baviti glazbom?

Nažalost ne, pohađala sam glazbenu školu i svirala klavir, no nakon nekoliko završenih razreda sam odustala zbog želje da se u potpunosti posvetim plivanju, odnosno dvodnevnim treninzima i natjecanjima. Tek nekoliko godina kasnije kao sedamnaestogodišnjakinja sam iznenadno otkrila bubnjeve te odmah osjetila da će oni postati moje glavno stvaralačko sredstvo.

Kada si se odlučila da će bubnjevi biti tvoj poziv? Što te točno privuklo da sviraš taj instrument i kako su izgledali počeci druženja tebe i bubnjeva?

U gimnazijskim danima sestra je započinjala bend gdje je nedostajao bubnjar te čuvši razgovor između nje i basistice jednostavno sam odgovorila – “ja ću svirati”, ne znajući ništa o samom instrumentu. Pri upoznavanju instrumenta shvatila sam da je to nešto čime se želim baviti cijeli život. Odmah sam nabavila set bubnjeva i od tada postoji snažna povezanost. Među prvima tko je prepoznao moj talent i želju za radom je bivši profesor bubnjeva Robert Jambrušić, odlični hrvatski bubnjar, a da će glazba, prije svega jazz, postati smisao mog života shvatila sam učeći i svirajući s jedinstvenim Boškom Petrovićem koji mi je vječna inspiracija.

Završila si jazz akademiju u Grazu, koja slovi za jednu od najtežih u Europi. S obzirom na to da kažeš da si počela svirati relativno kasno bubnjeve (sa 17 godina) kako ti je uspjelo u tako kratkom roku dostići razinu kvalitete koja se traži u Grazu?

Vjerujem da je prvi korak u tome bila moja determiniranost i ambicioznost ka kvalitetnom školovanju i napretku. Na samim glazbenim počecima odustala sam od studija germanistike te svoj fokus usmjerila u vježbanje i pripremanje za prestižnu akademiju. Kada bi se radni dan sastojao od samo 5 sati, jer bih imala drugih obaveza, vježbala bih toliko, no kad bih imala cijeli dan slobodan, provela bih ga u sobi za vježbanje, pa iako se radilo i o 13 sati sjedenja za bubnjem. Ostatak vremena provodila bih trčeći, zbog održavanja kondicije za sviranje bubnja, te radeći na klaviru te tehnikama aranžiranja i harmoniji. U tom periodu nastale su neke od ideja koje su ukomponirane u sadašnje kompozicije, one nedavno snimane u studiju. Vjerujem da je takav petogodišnji rad bio ključan za uspjeh.

S obzirom na to da trenutno studiraš na jazz akademiji u Bernu, možeš li nam usporediti Bern i Graz? Jesu li određena mjesta pogodnija za jazz djelovanje ?

Ne bih rekla kako je jedno pogodnije od drugoga jer i Graz i Bern imaju svoje čari i standardizirane jazz lokacije te mjesta okupljanja jazz glazbenika. Eventualna razlika je činjenica da je Bern avangardno orijentirani grad, koncentriran možda više na moderni jazz i modernu umjetnost općenito. Graz se više orijentira na starije stilove jazza te je, vjerujem, jače razvijena big band scena. Pretpostavljam da to proizlazi i iz činjenice da se stilski te dvije akademije drastično razlikuju, a veliki broj glazbenika koji živi u tim gradovima su trenutni ili bivši studenti navedenih akademija.

Nedavno si sudjelovala u poznatom međunarodnom projektu SOFIA. Reci nam nešto više o tom projektu i kako je došlo do te suradnje?

Projekt SOFIA koncipiran je kao europski projekt koji podržava instrumentalistice iz nekolicine europskih država koje se školuju na visokim školama za jazz. Poziv sam primila mailom te sam se odlučila prijaviti privučena raznolikom ponudom predavanja. Tijekom sedmodnevnih predavanja naučila sam mnogo o promociji projekata, organizaciji koncerata te fizioterapiji pri vježbanju.

Ušla si u konkurenciju za prestižno natjecanje ‘Hit like a girl’ u Kaliforniji. Što te motiviralo da se prijaviš na to natjecanje?

Natjecanje promovira bubnjarice i njihove video uratke. Kako smo prije mjesec završili snimanje u studiju, imali smo materijale te sam odlučila iskoristiti natjecanje za promociju projekta na međunarodnoj razini. Činjenica da se radi o ženskom natjecanju nije utjecala na moju odluku. Prije svega želim predstaviti vlastiti rad što većem broju ljubitelja glazbe, ali i stručnjaka. Inače, glasati se može svaki dan do 27.3., a do deset kandidatkinja s najvećim brojem glasova će se predstaviti žiriju koji će između njih te već ranije odabranih kandidatkinja izabrati pobjednicu.

Opiši nam svoj studio uradak s kojim si se prijavila na natjecanje. O čemu govori skladba?

Skladba s kojom sam se prijavila na natjecanje je jedna od devet skladbi mog ciklusa socijalne problematike koja je glavna okosnica projekta „Scream“. Volim ju nazivati drugom karikom samog projekta. Govori o izgladnjeloj djeci s ulica Bukurešta, koja za preživljavanje na dnevnoj bazi udišu ljepilo kako bi izbjegli osjećaj gladi. Pjesmu sam napisala za vrijeme jednotjednog internacionalnog jazz natjecanja, a poticaj je bio dječak kojeg bih svaki dan sretala s ljepilom u rukama, nedaleko hotela. Pjesma govori o unutarnjem nemiru i tuzi koju sam osjetila za vrijeme boravka u Rumunjskoj te nadi koju gajim za njih.

Inicijatorica si i organizatorica nekoliko humanitarnih koncerata, kako si se odlučila na taj korak?

Od prvih susreta s glazbom fasciniralo me kako pojedini glazbenici uspijevaju svojom umjetnošću doprinijeti nečem boljem u svijetu, na više razina, unutar kojih je i humanitarni rad. Već u počecima sam imala vizije o organiziranju humanitarnih koncerata, u budućnosti, kao afirmirani glazbenik. Tijekom školovanja to je bila jedna od stvari koja mi je bila poticaj u trenucima slabosti ili umora. Ideja o organizaciji prvog koncerta došla je iznenadno kao reakcija na vijest o zdravstvenom stanju jednog od prijatelja te sam sa svojim bivšim projektom, odlučila napraviti koncert kao mali doprinos u prikupljanju sredstava. Trenutno planiram još nekoliko humanitarnih projekata na međunarodnoj razini, no kako se radi o većim projektima trebat će više vremena za realizaciju.

Kada bi mogla surađivati s bilo kime na svijetu, tko bi to bio?

Ovo je poprilično teško pitanje, s obzirom koliko se kreativnih umjetnika i glazbenika pojavljuje svakim novim danom. Ako bih imala priliku surađivati sa svjetskom klasom glazbenika vjerojatno bih izabrala nekog poput Tigran Hamasyana, vrhunskog pijanista koji je moj trenutni veliki uzor, pijanista Shai Mastra ili Omer Kleina te bubnjara Ari Honiga, Ziv Ravitza ili Markus Gilmora. Za glazbenika koji stilski nisu povezani s jazzom vjerujem da bi jedan od mojih prvih izbora bio Dave Matthews te vrhunska pjevačica Adele ili simpatična Zaz.

I na kraju jedno modno pitanje, koliko ti je bitna odjeća koju nosiš i koji ti je neizostavan modni detalj?

Mislim da je tu bitna situacija u kojoj se nalazim. Puno vježbam tako da sam u tim trenutcima u vrlo „casual“ kombinaciji, no tada kao i u nekim „službenim“ situacijama neizostavni detalj moje pojave je rajf. Netko s putovanja donosi magnetiće, a ja za uspomenu kupim rajf. Također od prije nekoliko mjeseci, kada sam dobila Startasice na poklon, one su mi omiljena obuća jer su najbolje tenisice za sviranje bubnjeva koje sam imala priliku probati. Rijetko kada izlazim van u drugoj obući.

U tijeku je online glasovanje na web stranici hitlikeagirl.com, gdje možete poslušati Ladin studio uradak i pomoći joj svojim glasom da uđe u finale ovog natjecanja. A mi Ladi držimo fige!

fashion.hr

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s